Dolaze mi tridesete…
Neću lagati, teško mi pada napuniti trideset. Kad bih radila recenziju svojih dvadesetih, mogla bih reći kako su bile vrlo turbulentne. Strašno mi se žurilo ispuniti kvačicama sve velike zadaće koje se očekuju u tom desetljeću. No, kroz ovu zadnju godinu dvadesetih imala sam veliku potrebu stati na loptu. I zaviriti unutra. Zaliječiti neke rane, zaboraviti neke boli, ostaviti ih u prošlosti jer ih ne želim vući za sobom tamo kamo idem. Dječje bolesti ostavit u pješčaniku. Imala sam noći kada sam žalila sama za sobom, onom tinejdžerskom, nostalgično se koprcala u sjećanjima, nedostajala sam sama sebi, neki dijelovi moje osobnosti izgubili su se putem. Pa sam si pisala poruke poput ove:
„Hej ludice, nedostaješ mi,
nisam mislila da ikad hoćeš, ali eto nedostaješ do boli u ovaj kasni sat
mislila sam da ću prijeći na nešto bolje
da se neću za tobom ni okrenuti
nedostaje mi tvoja predivna buntovnost, bila si tako čvrsta i nepokolebljiva
makar si bila 100 puta u krivu,
nedostaje mi tvoja strast,
tvoj plamen mi sad treba da me ugrije u ovim hladnim noćima
kako si samo hrabra znala biti! Lavovima si u zube gledala…
Ja sam poput malog crkvenog miša,
samo sam sjena
jadna sam ti bez tebe…”
Problem “novogodišnjih” odluka je što su radikalne i nerealne. Također u želji za kreiranjem neke nove “ja” (čitaj želje za usvajanjem tuđih idealiziranih osobnosti) zaboravljamo potencijale one stare, potencijal vlastite osobnosti.
Pisanje je savršena terapija, nakon nekog vremena kristalno ti se ukaže problem, mjesto gdje je zapelo, a onda dođeš do dobrog dijela, razrješenja problema. Tako sam ja prepoznala svoje čežnje . Dok su dvadesete bile pune nekakvih izvanjskih ciljeva, sve moje želje za tridesete su unutarnje. Želim znati tko sam i što sam, uživati zahvalno u blagoslovima koje sam primila, želim biti sretnija, opuštenija, hrabrija i srčanija. Ne želim bježati od života i želim ga udisati punim plućima i radovati se onomu što dolazi. Najvažnije ne planirati previše, dosta mi je planiranja! Ako sam nešto naučila kroz karantenu, onda je to to, budućnost je prekrivena maglom, koliko god ju željeli predvidjeti, ne možemo, treba iskoristiti svaki dan i živjeti sada i ovdje!
L.D.R.
Foto by Lea Ravlić
ALISA IZA KULISA 