O pticama

O pticama

Sin i ja smo krenuli u knjižnicu i dok smo hodali ugledali smo pticu kako leti prema staklenoj zgradi. Stakleni prozori na toj zgradi reflektirali su izgled suprotne strane ulice, ptica to nije znala, zabila se i pala na stazu. Potrčala sam prema njoj sa željom da joj nekako pomognem. Nažalost, nemam čarobni dodir pa mi je predivni djetlić izdahnuo na rukama. Čini mi se da nikad u životu nisam vidjela djetlića, a evo ga sad, mrtav u mojim rukama. Bio je topao, gotovo vruć na mome dlanu i činilo se da će se oteti i poletjeti svaki tren. Moj maleni sin je inzistirao da ga ponesemo kući i brinemo se za njega. Morala sam mu objasniti da mu više ne možemo pomoći pa smo mu napravili maleni grob i zakopali ga. Bila sam poražena taj cijeli dan, doživjeh smrt ljepote, teško mi pade. Nitko ne razmišlja o pticama, pretpostavljam, kad su odlučili ostakliti zgradu nisu pomišljali koliko će ptica ubiti tim pročeljem. Ljudi su često u svojoj ekspresiji destruktivna i pogubna sila.

Ovaj događaj me podsjetio na čudesno iskustvo prije devet, deset godina. U zgradi u kojoj sam živjela na balkonu smo uvijek imali gnijezda lastavica. Lastavice su vrlo plaha stvorenja i uvijek se drže na sigurnoj udaljenosti od ljudi. Te jeseni naglo je zahladilo, zapuhali su nekakvi divlji ledeni vjetrovi, izašla sam na balkon i ugledala šćućurenu malenu lastavicu, promrzlu i jedva živu. Uzela sam ju u dlan i unijela unutra. Stavila sam ju u kartonsku kutijicu, no često mi je bila u ruci, nije se bunila, grijala se. Hvatala sam muhe, mušice pa i kućni pauci joj postadoše hrana, uz koju kap vodice. Nakon neka tri dana lasta je živnula, a ja sam ju pustila. Pred njom je bio dalek put u toplije krajeve.

Zima je prošla, stiglo je proljeće, zavladali su vedri i sunčani dani. Sjedila sam u dnevnoj sobi, kad sam začula nekakvo kuckanje o prozor, kuc-kuc. Ugledala sam malenu lastu, kuckala je kljunom po prozoru, gledala u mene i dozivala me. Izašla sam na balkon, a ona mi je sletjela na ispruženi dlan. Znala sam da je to ona moja lastica, došla mi se pokazati da je živa i zdrava, došla se zahvaliti. Plakala sam kao malo dijete, plačem i sada dok ovo pišem.

Koliko smo u današnje vrijeme otuđenosti od prirode zakinuti za ljepote i divote koje nam priroda i ta divna stvorenja mogu pružiti. Koliko mi je to iskustvo nahranilo dušu, otvorilo me za neke nove spoznaje. Trebamo čuvati život oko nas, njegovati ga, davati mu ljubav. Koliko brige oko stvari, mrtvih predmeta koji ti ne mogu uzvratiti. Gle, sve što u sebi ima živu energiju, može.

Tako dok se ovih dana u Osijeku borimo protiv sječe drveća koje nas opskrbljuje kisikom, čini ljeta podnošljivim smanjujući temperaturu i stvarajući hlad sjetimo se da je drveće dom tim čudesnim pticama, zanemarenim stvorenjima koja mogu puno dati nezahvalnom čovjeku.

L.D.R.

 

67082288_386819698612419_7273374726041370624_n

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s