Snaga u slabosti…

65627827_476980639735651_4083542875109851136_nJesi li jak ili slab ako sam sebi priznaš kako nešto ne možeš umjesto da nastaviš destruktivnim putem samouništenja, jesi li slab ili jak?

Vječni izvor svih zala, mentaliteta ovih područja gdje živimo, jest uzrečica „ što će ljudi reći”. Ljudi su uništili, razorili svoje potencijale zbog toga „što će ljudi reći”. Osobno poznajem ljude koji su zbog „što će ljudi reći”, napravili od svog života apsolutnu tragediju krivim izborom bračnog partnera, a samim time su i jednu sljedeću generaciju poprilično upropastili.

Ne znam jeste li se ikada našli u situaciji da je sve u vama vrištalo „Neee!!!” , iako se nešto činilo posve razumnim ili logičnim.

Jednom dok sam čekala da mi fotograf izradi fotografije otišla sam u pekarnicu, koja je imala i stolove te se nešto moglo popiti i pojesti stojećki. Željela sam „ubiti” pola sata i pojesti neko bezoblično pecivo. Umjesto toga iz tko zna kojeg razloga, žena koja je tamo radila mi je u tih pola sata ispričala cijeli svoj život, svu njegovu muku i patnju.

Pitala me je zašto joj je Bog dopustio da se uda za krivog čovjeka? Tokom razgovora je priznala da je sve u njoj vrištalo i udaralo na dan vjenčanja, njezina unutarnja osoba je vikala NE, ali ona nije slušala. Rekla mi je: „Ja sam dobra vjernica i molila sam Boga da me spriječi da se udam za Marka , zašto Bog nije poslao munje i gromove?! „

Rekla sam joj: „Draga djevojko, jako mi žao što si propatila, ali taj osjećaj , taj osjećaj ti je bio munja i grom.”Trebala je biti hrabra i otkazati vjenčanje, ne mariti za „ što će ljudi reći” .

Muž ju je par mjeseci nakon vjenčanja ostavio i napravio bebu drugoj ženi s kojom sad živi.

I što sada ona ima od onih „ljudi koji bi nešto rekli” da je otkazala vjenčanje. Apsolutno ništa. Ohrabrila sam ju koliko sam mogla, uzimajući u obzir da ju prije pola sata nisam poznala, a nakon tog susreta ju više nikad nisam vidjela. Rekla sam joj da bude hrabra, da je mlada i da stigne svoj život ponovno izgraditi.

 

Dolazim do onoga o čemu cijelo vrijeme razmišljam: Preuzimanje odgovornosti za svoj život. Odrasli ljudi preuzimaju odgovornost, ne skrivaju se iza tuđih leđa,očevih leđa i majčinih sukanja, predrasuda, ogovaranja. Najvažnije: oni ne krive druge! Ne krive svoje roditelje što su im dopustili da prekinu klavirsko školovanje, jer bi sad sigurno bili vrhunski pijanisti, da su samo mama i tata bili uporniji s tim satima klavira, ili „da me nisu toliko tjerali da učim sad bih imao pet fakulteta.” Odrasli ljudi ne krive Boga što nije poslao munje, oni su svjesni da je Božji glas onaj glas koji nas treba voditi unutar nas. Samo se trebamo umiriti i stišati vanjsku buku da ga čujemo.

Još jedna jako važna stvar. Priznati da nešto ne možeš ili ne želiš, jer i ne želim, je u redu. Odrasli također imaju pravo željeti i ne željeti. To je u redu. To je jakost u slabosti. Samo zato što trenutno nešto ne možeš , ne znači da će to tako ostati i da nikad nećeš moći. Zato sve ono što mogu, a da ostajem pri tomu normalna i zdrava, ću napraviti i gledat ću kako mi se snaga obnavlja, to će me hrabriti i ja ću rasti.

Umjesto da mi snagu i energiju krade ono što trenutno ne mogu i ne želim.

LDR

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s