DVOGODIŠNJI KRIMINALAC

Dan je počeo uobičajenim buđenjem N. u pet ujutro, lupi me po licu i viče :“ Mama di si?“, pa kad se  pravim da sam još uvijek u dubokom snu i ne reagiram, počinje me gaziti nogama po kosi jer baš putem jastuka želi doći do D. koji spava. Zatim ga D. grli, mazi ga po glavi i govori mu da još malo odspava, a ja sva treperim od iščekivanja hoće li N. pristati na suradnju i odspavati još malo i time i meni podariti još koju minutu sna, slijedi trenutak tišine i već u sebi usklikujem „TO!, ali ubrzo čujem „Tata di si? Kuku? Mamaaa“. Gotovo je, dižem se polako, napipavam po sobi čarape, papuče. Dok sam u kupaonici N. mi već pravi kavu, dovukao si je stolicu, popeo se do kuhinjskog elementa, kava je posvuda, ali par zrna je uspješno usipao i u šalicu, sve je smrdljivo i ljepljivo, a on me gleda sav ponosan, daje mi šalicu i govori „Mama,mama“, napravio sam ti kavu. Brišem pod, brišem elemente, kako se ljutiti, ne želim jutro započeti nervozom. Doručkujemo, i dok se oblačim i spremam za posao on mi donosi i pokazuje sve svoje igračke kao da su jutros sve nove i posebne, grlimo se, šaljemo si leteće puse i par puta radimo „papa“rukom, a zatim ga ostavljam ga s D. i odlazim raditi u vrtić, gdje ću se igrati i maziti s nekom drugom djecom. Nakon što su se vrtićka djeca probudila, završava moja smjena. Trčim po N. koji je kod D.mlađeg brata jer je D. morao ranije na posao. Nalazim N. kako  spava na dvosjedu, žao mi ga buditi, odlazim u kupovinu, pa ću se vratiti po njega. Nakon sat i pol vremena nježno ga budim, podmićujem ga sokom i bombonima da mirno krenemo, ali on počinje plakati i vrištati, mislim si smiriti će se nakon što izađemo van, pomaknemo se dva koraka, a on u histeriju, ne želi hodati, ne želi da ga nosim, baca se po pločniku, preznojavam se, vrećice u rukama, debela jakna, javna sramota. Šta da radim sada, kriva sam što sam  ga budila, ali što je previše previše je, da ga izlemam  po guzici sada?. Kada nam prilazi gospodin policajac. Je li sve uredu, pokušava on podići N., ispituje me što mu je, ja govorim probudila sam ga, kao da to sad policajcu sve govori, on vidi da se mali ne smiruje. Govori nam da će nas odvesti kući, ja prvo govorim da ne treba, a zatim gledam vrećice, osjećam težinu torbe, dana, života. Vozi nas policajac  kući, govorim mu gdje živim, mali se ne smiruje, pita me policajac: „ A ti si samohrana majka ili šta?“, reko nisam, muž radi. Valjda misli pa gdje ti je muž ženo da sama vučeš ili misli nije taj mali vidio muške ruke…ne znam, nije ni važno. Ulazimo u naselje kao kriminalci, susjedi škilje iza „roletni“, N. i dalje histerizira, zahvaljujem se policajcu, ne znam mu ni ime ni broj značke, bilo bi lijepo da mu uputim neku javnu pohvalu na nekom portalu, uvijek  samo horor priče o policiji koja ruši bake na crvenom, evo jedan pomogao samohranoj ženi . Skidam N. jaknu, ostavljam ga malo na hlađenje u sobi, zovem sve redom, čekam na priča postane smiješna, pišem ovaj tekst i pitam se sada kad ga samoj sebi pročitam, hoće li biti humorističn, nadam se da hoće, sve je to život, bar će se mali moć hvaliti kad bude tinejdžer ;“Lega, mene je policija s dvije godine vozila kući u kolima,  koji sam ja gangster“.

sup

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s