Doba straha

Doba straha

Listopad je inače moj najdraži mjesec. Jesen me razveseli bojama, mirisima, vrijeme provodim u šetnji s djecom, skupljanju kestenja, češera, žireva, oraha za naše male kućne projekte…

Ovaj listopad nije takav. Jesen je opet došla. Šećerana je opet „zamirisala” Donji grad. Orasi su popadali. Koliko god se trudila, a trudim se, vjerujte, iz petnih žila trudim se. Pokušavam otjerati olovne oblake, ali tako je teško. Nekakav zli umor uvukao mi se u kosti, mišiće, zube, pa čak i kosu, nikad nije bila bezvoljnija. Vjerujem kako nisam jedina koja osjeća „Svjetsku bol”.

Vremena su neizvjesna, bombardirani smo sa svih strana negativnim informacijama, događajima, neimaštinom, bolešću i smrću.

Osjećam se kao da su svi oko mene jednako čudni, pomalo ludi, neurotični, zbunjeni.

Evo, baš danas čitam, pred školom, u petnaest minuta, dvoje različitih učenika, udarila dva različita automobila. Jučer je bio naslov o tomu kako su vozači nervozni, danas je bio dan potvrde.

Svi se različito nosimo s novonastalom situacijom, ali nitko dobro ili tek neki.

Jedni su postali ogorčeni radikalni aktivisti koji bijesnim Facebook postovima samo šire

nezadovoljstvo i tjeraju ljude u očaj.

Neki su tupi, pokušavaju sve ignorirati, drugi misle ako budu ekstremno dobra i poslušna dječica da će sve to proći i biti dobro. Ili su kao ja, pokušavaju plivati, grebu, grizu slamke spasa, kreativnosti, pozitivnog i normalnog i ne, ne novog normalnog.

Vrhunac mjeseca bilo je slaganje drva kod susjeda. Dječica su trčala oko nas, pomagala utovariti drvo za ogrjev, šalili smo se i smijali opijeni normalnošću i ljepotom druženja sve do mraka.

Zanimljivo je kako svaka generacija nas Balkanaca doživi jedan rat, Prvi, Drugi, Domovinski i sad ovaj, valjda…Rat protiv nevidljivog neprijatelja i rat protiv samoga sebe, rat protiv straha, nervoze, depresije. I kao i svako vrijeme nestabilnosti i ovo će se odraziti na našu djecu, te se zato moramo uvijek potruditi još malo više. Još malo više vremena provoditi na suncu i zraku, još malo više igara smisliti, još malo više priča pročitati, još malo skrivećki suza u kupaonici isplakati i rastopiti u molitvi pod vrućim tušem…

Treba izdržati!

L.D.R.

Pozdrav iz samoizolacije!

Prijateljica me pitala zašto dugo nisam ništa pisala na blogu. Rekla sam joj kako nisam imala ništa pozitivno ni produktivno reći pa bolje da šutim tj. ne pišem.
No, mislim, dakle, pišem…
U trenutnom stanju svijeta nema potrebe da se svi udružujemo u negativnim osjećajima poput bespomoćnosti i anksioznosti koje onda rađaju svoju djecu:
paniku, paranoju, rastresenost i nervozu.
Ipak, evo ovdje gdje sam sada, u stanu, dva tjedna u samoizolaciji zbog kontakta s oboljelom osobom, imam nekoliko savjeta za one koji se nađu u istoj situaciji, kako izdržati, kako se održati.

  1. Biljke
    Odjednom će vam strašno nedostajati priroda, vanjski svijet, čak ako prije toga i niste bili strastveni ljubitelj. Ovo proljeće na početku krize, krenula sam s vrtlarenjem, prvi put u životu, do tada sam mislila kako sam ubojica biljaka. Ipak pokazalo se kako se na balkonu može posijati i posaditii različito povrće koje smo konzumirali tijekom ljeta, ali i začinsko bilje za cijelu godinu. Sad u rujnu vrijeme je pak za biljke poput špinata, pogodan je za rast na balkonu i odgovara mu hladnije vrijeme. Sjeme, biljke i zemlju, možete naručiti online ili zamoliti nekoga od obitelji da vam ih dostavi.
    Doticaj ruke sa zemljom oslobađa u čovjeku nekakav neobičan mir, nudi i pokoji odgovor, tako da ne čudi da sam postala pomalo ovisna o vrtlarenju.
  2. Jutro
    Jutro započinjem uobičajenim ritualima kao kada idem na posao, ok, spavam mrvicu duže, ali samo mrvicu. Iako me čeka još jedan dan u stanu, potrudim se odjenuti, urediti kosu,namirisati i to me nekako održava produktivnom.
  3. Darujte stanu/kući njegu koju zaslužuje
    Čak i ako ste poprilično uredni i ne zabušavate u kućanskim poslovima, sigurna sam kako uvijek ima tepiha i zavjesa za pranje, odjeće za preslagivanje. Čovjek se bolje osjeća u čistom, urednom i prozračenom prostoru.
    Također, možda je došlo vrijeme za promjenu rasporeda namještaja, barem jedna komoda može promijeniti mjesto.
  4. Kreativnost
    Uvijek ste htjeli crtati, pa crtajte, pisati, pa pišite, igrajte se kiparstva s glinom, oblikujte papir, drvo…
  5. Dobar sadržaj
    Nemojte se zalijepiti samo za reprize omiljene serije. Pogledajte zanimljive dokumentarce, projekte, inspirirajte se za buduće ideje.
  6. Kuhajte
    Kuhajte zdravo, zanimljivo, novo.
  7. Pročitajte onu knjigu
    Pročitajte knjigu koja stoji na polici od prošlog Božića kad ste ju dobili na poklon.
  8. Telefonirajte
    Konačno nazovite baku, ispričajte se s njom kao čovjek koji ima vremena. Pričajte s tetom, ujakom, stricem, prijateljima, pošaljite im poruku Kako si ? I onda nemojte samo pisati kako je vama. Odgovarajte i na nezanimljive mailove.

Toliko od mene. Budite mi dobro .

Ps. Najlakše je upasti u negativne misli, ali negativnost znači pasivnost, a pasivnost depresiju, tako da pazite na svoje mentalno zdravlje !

L.D.R.

The one where I’m thirty…

Dolaze mi tridesete…

Neću lagati, teško mi pada napuniti trideset. Kad bih radila recenziju svojih dvadesetih, mogla bih reći kako su bile vrlo turbulentne. Strašno mi se žurilo ispuniti kvačicama sve velike zadaće koje se očekuju u tom desetljeću. No, kroz ovu zadnju godinu dvadesetih imala sam veliku potrebu stati na loptu. I zaviriti unutra. Zaliječiti neke rane, zaboraviti neke boli, ostaviti ih u prošlosti jer ih ne želim vući za sobom tamo kamo idem. Dječje bolesti ostavit u pješčaniku.  Imala sam noći kada sam žalila sama za sobom, onom tinejdžerskom, nostalgično se koprcala u sjećanjima, nedostajala sam sama sebi, neki dijelovi moje osobnosti  izgubili su se putem. Pa sam si pisala poruke poput ove:

„Hej ludice, nedostaješ mi,

nisam mislila da ikad hoćeš, ali eto nedostaješ do boli u ovaj kasni sat

mislila sam da ću prijeći na nešto bolje

da se neću za tobom ni okrenuti

nedostaje mi tvoja predivna buntovnost, bila si tako čvrsta i nepokolebljiva

makar si bila 100 puta u krivu,

nedostaje mi tvoja strast,

tvoj plamen mi sad treba da me ugrije u ovim hladnim noćima

kako si samo hrabra znala biti! Lavovima si u zube gledala…

Ja sam poput malog crkvenog miša,

samo sam sjena

jadna sam ti bez tebe…”

IMG_0991

Problem “novogodišnjih” odluka je što su radikalne i nerealne. Također u želji za kreiranjem neke nove “ja” (čitaj želje za usvajanjem tuđih idealiziranih osobnosti) zaboravljamo potencijale one stare, potencijal vlastite osobnosti.

Pisanje je savršena terapija, nakon nekog vremena kristalno ti se ukaže problem, mjesto gdje je zapelo, a onda dođeš do dobrog dijela, razrješenja problema. Tako sam ja prepoznala svoje čežnje . Dok su dvadesete bile pune nekakvih izvanjskih ciljeva, sve moje želje za tridesete su unutarnje. Želim znati tko sam i što sam, uživati zahvalno u blagoslovima koje sam primila, želim biti sretnija, opuštenija, hrabrija i srčanija. Ne želim bježati od života i želim ga udisati punim plućima i radovati se onomu što dolazi. Najvažnije ne planirati previše, dosta mi je planiranja! Ako sam nešto naučila kroz karantenu, onda je to to, budućnost je prekrivena maglom, koliko god ju željeli predvidjeti, ne možemo, treba iskoristiti svaki dan i živjeti sada i ovdje!

L.D.R.

 

IMG_0969

Foto by Lea Ravlić

 

Vijesti iz doba COVIDA- 19

Neobični dani, neobične vijesti 🙂

Izdvojila sam nekoliko ludih naslova, sve podsjeća na neobični SF roman kojeg su odbila 22 nakladnika, ali je prošao kod onog 23..

BBC NEWS

-“Mum is in touch with this underground network of hairdressers who have been working from home.”

-Adults have been allowed to exercise for the first time after seven weeks of strict coronavirus lockdown.

Zoos around the world have said that their animals are “wondering what’s happened to everyone” during the lockdown period.

-Dogs are being trained to find out if they can detect people with coronavirus. 🐶

-Children in Switzerland under the age of 10 can now hug their grandparents

RTL

-HDZJZ utvrdio da covid ne ide u crkvu: U nedjelju mirne duše pružite bližnjem ruku i recite – virus s tobom

Index.hr

-Još se ne zna je li netko kihnuo u lopticu

db430565e68ccba8d40152bcf296142d.jpg

 

 

Ljubav (na daljinu) u vrijeme COVIDA-19

Mnogi zaljubljeni ne mogu biti zajedno. Razdvojeni su granicama i svi dogovori za skora viđenja pali su u vodu. Neki možda prvi put imaju ovakvo iskustvo, prisiljeni imati vezu na daljinu. Ipak postoje i veterani takvih veza, a jedan od njih je  moja sestra Emily, čiji je dečko je već godinama u Njemačkoj.  Napravila je mali “takeover” i napisala vam korisne savjete za očuvanje romantike <3. 

 

BLOG POST TAKEOVER – SEKA EMILY – SAVJETI za ROMANTIKU NA DALJINU

Prije svega, pozdrav čitateljima moje najdraže (ok, jedine) i talentirane sestre. Ja sam Emily, imam 26 godina i već sam nekoliko godina u vezi na daljinu. Obzirom na sve što se posljednjih dana događa u svijetu i mjerama koje nam ograničavaju kretanje, putovanja, prelaske iz grada u grad pa čak i iz kvarta u kvart, kao veteran „romantike na daljinu“ odlučila sam s vama podijeliti nekoliko savjeta. Ako ste ovih dana razdvojeni od svojih voljenih, možda vam pomognu ili vas potaknu na osmišljavanje vlastitih ideja. Pa krenimo.

SAVJET BROJ 1 – Dobro ti jutro

Zaželite svom partneru/partnerici dobro jutro. Ako idete na posao i žurite, dovoljno je da „cimnete“ broj osobe kako bi joj dali do znanja da mislite na nju. Ako imate minutu ili dvije, nazovite je i poželite jednom drugom dobro jutro i lijep, siguran, virusa-bez dan. Takva mala stvar mijenja način na koji započinjete dan i stavlja osmijeh na lice.

SAVJET BROJ 2 – Skinite aplikacije

Postoji niz aplikacija koje vas mogu povezati tijekom dana. The Couples, Life360, samo su neke od njih koje sam isprobala. Na taj način, iako se na prvu možda čini malo „creepy“, možete provjeravati gdje se osoba nalazi, kao i dijeliti ljubavne poruke. Postoji čak i takozvani „finger print kiss“ gdje osobe u istom trenutku dodirnu ekran prstom i na taj način kreiraju poljubac. Pretražite Google Play ili neku drugu trgovinu aplikacijama i skinite aplikaciju za parove u vezama na daljinu. Bit će vam zabavno.

SAVJET BROJ 3 – Sharing is caring

Još malo blagodati tehnologije. Tijekom dana jedno drugom snimite glasovnu poruku, ne mora to biti ništa posebno. Snimite pjesmu koju slušate, snimite sebe kako pjevate, snimite neku lijepu rečenicu. U vrijeme ručka, fotkajte što kuhate ili što jedete i na taj način kreirajte bliskost zajedničkog objeda. Ukratko, dijelite svakodnevicu na koji god način vam najviše odgovara. Mali znaci pažnje znače puno.

SAVJET BROJ 4 – Filmovi, igrice, serije

Odlazak u kino? „Binge-watching“ omiljene serije zajedno? Igranje igrice s dva ili više igrača? Sve je to i dalje moguće, samo treba mrvicu truda. Na primjer, odaberite večer u tjednu za kućno kino. Odlučite se za film, napravite kokice, pripremite piće i u točno istom trenutku stisnite „play“. Komentirajte zajedno scene tijekom filma i na kraju prokomentirajte kako vam se isti svidio. Osjećat ćete se kao da ste zaista zajedno gledali film. Ista stvar vrijedi i za igrice, serije i sve drugo što vam padne napamet.

SAVJET BROJ 5 – Vrijeme je za video spoj

Samo zato što niste fizički zajedno, ne znači da trebate prestati ići na spojeve. Dogovorite se za vrijeme kada ćete imati mir i slobodu komunicirati putem kamere. Pripremite se, dotjerajte se, pripremite večeru ili piće i upalite te kamere.

SAVJET BROJ 6 – Laku noć

Baš kao dobro jutro, poželite jedno drugom laku noć. Romantičniji među vama mogu snimiti personalizirane poruke za laku noć, a za one kojima fali kreativnosti tu su citati, fotke, gifovi. Održavajte bliskost i izrazite emocije.

SAVJET BROJ 7 – Plan, odluka, provedba

Iako je život trenutno stao, sve će ovo jednom završiti. Fokusirajte se na budućnost, planirajte zajedno neke lijepe stvari. A u međuvremenu, razvijte zajedničke ili odvojene hobije i dijelite iskustva. Učite nešto novo zajedno, a možete i jedno drugom postaviti izazove. Primjerice, zadajte jedno drugom „Izolacija izazov“. To može biti kućni trening, učenje novog jezika ili savladavanja neke poslovne vještine. Zatim razmjenjujte stečena znanja i iskustva. Iskoristite ovo vrijeme da se bolje upoznate i povežete na nekoj novoj razini, kao i da potaknete jedno drugo na iskorištavanje slobodnog vremena na produktivan način. Jer partnerstvo je upravo to, briga jedno za drugo na svim razinama.

 

I za kraj zapamtite, nekad je manjak onoga što volimo, dobra prilika da to više cijenimo. Produbite odnos otkrivajući nešto novo o sebi i svom partneru/partnerici. Povezat će vas na način koji do sad još niste imali priliku iskusiti jer bez fizičkog kontakta, riječi i izražavanje emocija caruju. Intimnost ima puno razina, istražite ih. #OstaniDoma #SamoLjubav

768168242b77a616fc52b5242de80d5a.jpgEmma Hanquist, Artisit

Godina pokreta, 2020. ( zapis iz karantene)

Godina pokreta, 2020.( makar sjedili u kućama)

-zapis iz karantene

Postaje mi stvarno teško koncentrirati se. Ne mogu čitati, pisati niti gledati film. Kao da mi oko glave stalno zuje komarci i uznemiruju me do bola. Htjela sam raditi na nekim pričama, na romanu, ne mogu.

Samo čekam sljedeću ubojitu vijest. Odlazim na tražilice, stalno tražim neke nove informacije, jedna stvar me odvede na drugu, na kraju više ne znam što sam prvotno tražila. Kako se sve brzo promijenilo zadnjih tjedana. Neki dan sam bila kod mame. Pokušavale smo gledati nekakav glupavi film na televiziji. U jednoj sceni prikazana je gužva na željezničkom kolodvoru. Kaže meni majka: „ Pogledaj ovo, možeš li vjerovati kako su se ljudi prije slobodno kretali?!” „Mama, pa prošlo je tri dana od početka karantene.”

Jučer mi je bio najteži dan. Potres je potresao Zagreb, potresao je i mene. Zagreb je grad u kojoj žive mnogi članovi moje obitelji, prijatelji, a i sama sam jedno vrijeme živjela u Zagrebu, gradu koji volim. Prizori majki s novorođenčadi ispred bolnice, tako krhke. U tankim spavaćicama s dragocjenim zamotuljcima svojih beba u rukama na jutarnjoj hladnoći i pahuljama koje nitko nije želio u ožujku. Strašno! Znam koliko sam i sama bila ranjiva kao porodilja, no znam da sam tada imala i nešto jako. Borbenost lavice! Stoga molim da ostanu snažne i borbene.

Danas, osim što je ledeno i otužno, dobili smo i vijest o požarima na Hvaru.

Sutra bi nas mogla napasti najezda žaba ili skakavaca, ali ne, pada snijeg pa…ništa.

Prije ove ludnice s koronom primijetila sam da je godina počela čudno; s lomovima, prijelomima, slomovima, velikim promjenama, a mnoge će tek doći. Neke su unutarnje, a neke vanjske. Toliko meni dragih i bliskih ljudi odlučilo je prekinuti ljubavne veze koje su bile lijepe i trajale godinama. Izvana su se činile gotovo savršene, no sada, a o tomu mi svjedoče sami parovi, dogodila se mlakost, ljubav je obljutavila. Mnogi su dali otkaze na poslovima, mnogi su konačno počeli raditi ono što vole.

Ova godina traži od nas da budemo snažni i postojani, u vojnom stanje pripravnosti. Neće tu biti mjesta mlakosti, tražit će se srčanost, to je sada očito. Ova sumanuta kupovina zaliha je pokazala koliko su ljudi svoji i teški. Mislim kako nije u pitanju samo sebičnost već i strah da ako nečega ne bude, susjed ti to neće ljubazno ustupiti, ako budeš u prilici tražiti pomoć, neće je biti.

Ljudi, pružimo si ruke i budimo tu jedni za druge! Vi snažni hrabrite i držite slabe, punimo baterije jedni drugima.

Nakon što sam jedva uspavala djecu, pitala sam se kako ću nakon takvog dana uspavati sebe. Koju priču ću sebi ispričati?

Prva stvar koju svima predlažem: par sati prije sna isključite mobitel i maknite ga podalje.

Drugi savjet: pokušajte otići u nekakvo vedro sjećanje, svoj „happy place” koji će zaokupiti sva vaša osjetila.

Prošlo ljeto često smo odlazili na bazen u Kneževe Vinograde, a nakon kupanjca počastili bi se naboljom pizzom u Osječko-baranjskoj županiji, ravno iz krušne peći prema talijanskom receptu, uh, jedna riječ ovdje me prekinula u snatrenju…

Ipak nastavljam…zamišljam kako je mirisao taj dan. Mirisao je na osunčanu kožu, na zaštitnu kremu, kloriranu vodu i langošice. Na kraju je mirisao na pizzu, rajčicu, pršut, sir i origano, na predivnoj hrskavoj korici. Mogla sam čuti lomljene te korice zubima. Usta su se sjetila okusa. Uši su se sjetile veselih povika djece i kupača, milog zvuka pljuskanja vode. Čule su cvrčke i ptice. Prizvala sam plavetnilo neba i vode i zelenilo udaljenih borova. Duša se sjetila veselja i radosti i najbitnije, mira. Spokojna sam utonula u san.

Nadam se da ste dobro, znam da mnogi uređuju kuću, spremaju, ribaju. Neki peku kolače i kiflice. Tako treba! Držite se ljudi . Volim vas.

L.D.R.

6aa72013210cd4ae001f1faa4c1e483f.jpg

illustration by Annelies

 

O kugi u Slavoniji, izvanredno stanje, nekad i sad

Povjesničarka, spisateljica i moja prijateljica, Erika Ž.Vincetić za svoj roman u nastajanju proučavala je posljednji slučaj kuge u Osijeku. Zamolila sam ju da mi za blog proslijedi nešto od sakupljene građe, tekst opisa izvanrednog stanja u tadašnjoj Slavoniji. Vjerujem kako bi vam moglo biti zanimljivo i također vidljivo kako se čovječanstvo kroz stoljeća previše ne mijenja .

O kugi u Slavoniji (18.st.)

Prema dostupnim povijesnim izvorima može se zaključiti da je utvrđivanje sanitarnih čvorova prema zaraženim područjima bilo osnovno sredstvo sprječavanja širenja epidemije kuge. Lokalne vlasti provodile su kontrolu zdravstvenih prilika u granicama svoje jurisdikcije i informirale se o stanju u susjednim granicama. U slučaju vijesti o epidemiji u susjedstvu lokalna bi vlast postrožila kontrolu zdravstvenih prilika na vlastitom teritoriju, a na granici prema zaraženom području postavljala bi straže i uvodila karantenu. Pokušaj prelaska iz zaraženih područja u nezaražene strogo se kažnjavalo, često i smrtnom kaznom. Karantena je trajala od tri do sedam tjedana, ovisno o razini opasnosti. Najmanje su se u karantenama zadržavali kuriri koje su vlasti ponekad u izolaciji držale samo dva tjedna. Unutar same Slavonije zdravstvena zaštita bila je organizirana tako da je svaki vlastelin pazio na zdravstvene prilike u svom vlastelinstvu. U slučaju izbijanja epidemije u blizini, vlastelini su zatvarali granice svoje vlastelinstva i nisu dopuštali nikome ulazak. Kontrolu su provodili vlastelinski panduri u čemu su im pomagali svi stanovnici vlastelinstava koju su bili obavezni obavještavati vlastelina o svemu što je bilo sumnjivo. Ponekad bi okužena sela okružila i sama vojska koja je sprječavala stanovnicima odlazak izvan mjesto. To je bilo potrebno jer su seljaci često tajili da se u njihovom selu pojavila kuga. Razlog takvog ponašanja treba tražiti u činjenici da je u vrijeme epidemije gospodarstvo čitavog kraja imalo velike gubitke, jer je tada prestajala svaka ekonomska aktivnost. Brojni pojedinci nisu mogli podnijeti tolike ekonomske gubitke, pa su, usprkos opasnosti od širenja zaraze, pokušavali nastaviti sa svojim poslom. Bez obzira na sve mjere opreza nije bilo moguće apsolutno izolirati pojedine krajeve, pa je uvijek bilo ljudi koji su potajice prelazili iz zaraženih krajeva u nezaražene. Ipak, većina se ljudi u vrijeme izbijanja epidemije zatvarala u svoja sela i kuće, ne puštajući strance u svoju sredinu, pa je tijekom epidemije promet ljudi i roba u pravilu gotovo sasvim prestajao.“ (Robert Skenderović, Scrinia Slavonica 3 (2003), 157-170)

HE6_0459.jpgKUGA, zaštitna liječnička odora iz XVII. st.

Osvrt na Koronu (iz anksiozne perspektive)

Osvrt na Koronu

(iz anksiozne perspektive)

Dragi anksiozni prijatelji, voljela bih čuti u komentarima kako se osjećate. Kako se nosite sa situacijom? Ima li još frikova koji osjećaju nekakvo neobično zen stanje. Nešto kao: evo ga, stvarno je, to sam čekala i sad sam dobro. Ili nešto kao: ljudi moji ja sam trenirala paniku godinama, hajde neka sad netko drugi paničari za promjenu, a ja ću se malo odmoriti.

Šalu na stranu. Variram, puno skokova i padova u danu. Ovisi naravno o sadržaju koji upijam i primam, o temama razgovora. Ovisi i o zalihama koje smo prikupili. Djeci je vjerojatno neobično što smo svi kod kuće i što stalno nešto radimo s njima. Noa ima zalihu tatinih starih legića, tri pune kutije, danas će graditi policijsku postaju. Sa mnom crta, čitamo knjige, odlazimo u kratke šetnje i vožnju biciklom. Izak je izrazito i neobično uznemiren ovih dana. Stišće se uz mene poput malene koale i ne pušta me. Vrišti ako ga bilo tko dotakne ili pogleda. Možda upija zračne vibracije nemira i tjeskobe. Bake i djedovi imaju PTSP, sve ih podsjeća na ratno stanje. Ulice su prazne i puste, ako se nađe dvoje na istoj stazi, jedan obvezno prijeđe na drugu stranu ulice, kako se slučajno ne bi približili. Trgovine su opustošene za određene namjernice.

Stariji građani su zamoljeni da ne izlaze, ali neobično, čini se kao da su u nekom novom zanosu i prkosu,života na rubu, nikad se nisu osjećali življe, budnije, zdravije: „Juhu!” „Idemo na tržnicu svaki dan!”, „ U tramvaju konačno ima mjesta” ,„O jea, nema redova kod doktora!”

Osobno se bojim života nakon virusa, depresije i siromaštva. Kažu,“ to će biti jedini problem za Hrvate koji se ne može riješiti odlaskom u Njemačku“. Sezona će podbaciti, ljudi dobivaju otkaze. Kud nisam pratila dionice pa da se sad obogatim, kao ratni profiteri 90-ih.  Bit će zanimljivo vidjeti kakve će se nove face izdići kad kriza prođe, neki novi bogataši i neki novi pametnjakovići. Gejmeri su uživljeni u zombi apokalipsu, trenirali su godinama. U obiteljskim kućama se vade i one prašnjave društvene igre s vrha police, ljudi se ponovno upoznaju, primijetiš kako su tu u obitelji zapravo dobri neki ljudi. Prijatelji te zovu, dijaspora se stalno javlja, razmjenjuju se informacije. Razmjenjuju se dobra, susjeda nudi razmjenu: teleće za pileće šnicle. Vrlo zanimljiv sociološki eksperiment i vraćanje u prošlost. Nostalgičari su došli na svoje. Introverti uživaju. Anksiozni paničari su konačno u pravu.

Sve u svemu čudna neka vremena.

L.D.R.

20f5f1443374d8a55ae2a359ff6e49c3.jpg

 

Noa o ženama

-Mama, je li teško biti žensko?

-Pa…ne znam, što ti misliš? Što sve žene moraju?

– Moraju spremati kupatilo i prati wc i spavaću sobu…rađati djecu i raditi, neke moraju i biti tete, moraju biti lijepe, a muški moraju biti frajeri i imati mašne.

-Kakve mašne?

-Pa za majicu. Moraju biti frajeri kao ja što sam frajer.

-Još moraju dati  bebama sike i praviti ručak. Moraju imati i nekoliko haljina. Moraju biti dobre i kupit djeci igračke i znati pjevati puno pjesama. Moraju i dobro pričati priče . Moraju davati puse sinovima i presvlačiti bebe.

– I što sad misliš? Je li teško biti žensko?

-Uf, teško je biti žensko, mama pogotovo. Noa ( 5 godina)

44be2fc2413016b95b15d41088f3fc76.jpg

Razgovor s književnicom i osnivačicom Škole kreativnog pisanja i neformalnog obrazovanja u Osijeku Darijom Klaričić Veg

Kako ste došli do ideje započinjanja Škole pisanja i koliko vam je trebalo za realizaciju iste?

Ideju sam nosila godinama u sebi zato što sam prvo počela voditi radionice kreativnog pisanja u školi u kojoj radim kao knjižničarka i tamo sam radila s učenicima od četvrtog do osmog razreda.  Prikupljala sam vježbe i sama izrađivala i stvorila jedan kurikulum i onda sam još proučavala kako to rade u inozemstvu. Vani je kreativno pisanje nešto što se može studirati na različitim studijima za razliku od Hrvatske, tako da sam pronašla dosta literature i vježbi na engleskom jeziku. I tako sam odlučila to ponuditi  kod nas na tržištu. Zaista nije bilo nikog u Osijeku i šire tko bi držao nešto slično, pa su mi dolazili ljudi iz okolnih mjesta na tečajeve i radionice i to se sad pretvorilo u jedan mali posao koji traje već pet godina.

Od kuda dolazi taj žar, ta ljubav i želja za poučavanje drugih pisanju?

 To je prirodna želja, ja sam jedna od rijetkih sretnica koja zaista radi ono što voli. Čitati sam naučila s četiri godine, a s pet sam već  bila učlanjena u knjižnicu . Odrasla sam s knjigama. Profesija me odvukla u poučavanje, završila sam studije hrvatskoga jezika, književnosti i knjižničarstva, ma- da sam pisala i scenarije i naginjala studiju režije. Nekako je sve išlo u smjeru pisanja i poučavanja pa sam spojila te dvije ljubavi.

Pomaže li vam kreativna energija koja se stvara na tečajevima i u vlastitom pisanju?

Pomaže, ali  zaista uživam u poučavanju. Što se tiče samog pisanja, imam jedan veliki problem koji mnogi imaju, a to je disciplina. Jako je teško postići tu disciplinu da se svakodnevno radi. I upravo na tome insistiram na tečaju da se radi svakodnevno i  kad se završi tečaj da se nastavi pisati. Imam sama taj problem i uvijek ga ističem svojim polaznicima. Smatram da su kreativci i talentirane osobe za bilo koju umjetnost često raspršeni , stoga trebaju svladati vještinu fokusiranja na cilj. Kad to čovjek svlada, onda je nebo granica.

Kakav je osjećaj imati tvrdi primjerak svoje knjige u rukama?

 Uh, to je bilo spektakularno iskustvo. Zapravo, kada sam završila roman znala sam da je dobar, i bila sam jako ponosna na sebe jer sam prethodna četiri nezavršena spremila u ladicu. To je bio prvi roman kojeg sam završila tako da je osjećaj korica bio onaj trenutak kada sam ga isprintala sa svog računala. Sve ono poslije naravno da je prekrasno, ali nije bilo vrednijeg trenutka. Bilo je četiri ujutro jedno ljeto kad sam napisala dva završetka  tog romana. Postigla sam pobjedu nad sobom i svojom discipliniranošću.

Znam da ste nastavak tog prvog objavljenog romana, Mali Pariz, završili i da sad radite na jednom ili možda dva nova  romana. Je li vam lakše raditi na više projekata odjednom ili se posvećujete svakom pojedinačno?

Jeste, lakše mi je raditi paralelno jer onda mislim kako ću ih sve završiti. Kad mi jedan  dosadi, prebacim se na drugi, to mi dobro funkcionira.
Što vas najviše nadahnjuje ?

Ljudi. Jako volim ljude, ljudi su toliko zanimljivi. Priroda. Priroda je prekrasna. I nadahnjuje me duhovnost kojom se bavim godinama i radim na sebi. To je stil života jer što si stariji sve više radiš na sebi i želiš biti bolja osoba. To me nadahnjuje najviše.

Što utječe na vaše pisanje, npr. neki pisci stalno se vrte po vlastitoj prošlosti, djetinjstvu, neki vole pisati o sadašnjosti, dok su neki u budućnosti…

Neki autori ostaju u svojim temama i te teme produbljuju kroz različite romane ili priče. Međutim ja nisam takva osoba, ja volim dječju književnost, primjerice  Andersenove bajke koje volim čitati i danas. Obožavam autore koji mogu napisati roman koji mogu čitati i djeca i odrasli. Svoje posebne teme nemam, volim neke univerzalne teme i duhovne poruke. Voljela bih i željela napisati roman koji bi ostavio jednu snažnu poruku da ju empatično osjeti puno ljudi, smatram da velika književna djela mijenjaju svijet i svjetonazor, način razmišljanja i svjesnost, svijest ljudi.

Kakva je budućnost književnog izričaja pod utjecajem novih medija? Kratke priče, poezija, flash fikcija ili će se uvijek čitati knjige?  

Knjige će se uvijek čitati. Pogotovo sad kad postoje čitači,  digitalni i pdf, ide se sve više na tu digitalizaciju, ipak ljudi više vole onaj osjećaj listanja knjige, to je privlačno. Ne  znam što će budućnost donijeti, postoje različita tumačenja svjetskih knjižnica. Postoje različite teorije o ljudskoj svijesti, možda ćemo se svi spojiti telepatski i biti kao pčele. Razmišljam puno u tom smjeru, nisam distopist, a nisam ni utopist. Mislim da sam realist, jer vidim da djeca čitaju, samo im treba netko otvoriti put ka knjizi. U skandinavskim zemljama ljudi čitaju  u metroima, u Francuskoj kad imaju stanku za ručak svi se sjate u parkove i ulice. Kod nas je zavladala pošast mobitela i društvenih mreža, ali sam primijetila da im i to dosadi, zasite se pa se vraćaju nekim drugim vrijednostima.

Nadovezujući se na rečeno, što čitaju školska djeca osim lektira, čitaju li što drugo?

Čitaju. Vole detektivske priče, vole humoristična djela. Zaista vole Sanju Pilić ona je toliko omiljen autor u Hrvatskoj, vole i Sanju Polak. Vole i SF. Djevojke vole tinejdžerske ekranizirane bestselere. Samo je danas put obrnut, ide od  filma do čitatelja.

Životni ili radni moto?

Biti pametnija, loše poteze pokušati, ako ništa drugo, učiniti samoj sebi humorističnim, znati se smijati vlastitim greškama. Naučiti živjeti sada, u sadašnjem trenutku, eto to je to.

86274924_604725300372668_3163730037593604096_n.jpg

Kratka biografija, preuzeta s https://www.smashwords.com/profile/view/darija1972

Rođena 15.09.1972.

Osnovnu i srednju školu završila u Slavonskom Brodu ( Gimnazija “Matija Mesić”).

1998. g. diplomirala na Pedagoškom fakultetu hrvatski jezik i književnost, a 1999. g. i dopunski studij knjižničarstva u Zagrebu.

Izdana djela:

Luka i Zubić-vila, slikovnica 2004.g.

Livadska priča, interaktivni cd/digitalna knjiga, 2005.g.

Plesna haljina žutog maslačka, interaktivni cd, dopunsko nastavno sredstvo u RH, 2010.g.

Božićno čudo, slikovnica 2011.g.

Glavna urednica časopisa za djecu od 4 do 8 godina – “Sovica” i “Mravac”.

Scenarij za film “Mala vila” izrađen za potrebe Ustanove Zagreb film.

“Naš Mali Pariz” – dječji roman, nakladnik Školska knjiga, 2016.g.

Radionice kreativnog pisanja pokrenula 2014. godine, a u siječnju 2016. otvorila Školu kreativnog pisanja Osijek.

87274341_1412738118929226_7382850328565121024_n.jpg

link škole: https://www.facebook.com/skolapisanja/