Lomljenje predrasuda i sebe – Hrvatska književnost, feminizam i Vlastita soba

Lomljenje predrasuda i sebe

Hrvatska književnost, feminizam i Vlastita soba

Veliki sam pobornik samoobrazovanja, cjeloživotnog obrazovanja kroz knjige, tečajeve, predavanja. Smatram kako čovjek koji prestane učiti, raditi na sebi, usavršavati se i izazivati vlastiti mozak polako umire.

Često sam se šalila s prijateljicom kako bi za nas idealno zanimanje bilo vječni student, kako bismo voljele imati priliku stalno studirati sve što nas zanima. Zapravo, svi imamo tu mogućnost kroz knjige, samo što sam sebe propituješ i tražiš si mentore po vlastitoj preferenciji.

Svako ljeto si zadam određene lektire. Ovo ljeto sam si zadala modernu hrvatsku književnost. Odmah ću otvoreno priznati kako imam predrasude prema hrvatskoj književnosti, a pogotovo prema „ženskoj” književnosti, zapravo, imala sam predrasude. Kada prepoznaš u sebi problem nalik mojemu, trebaš prihvatiti izazov sukoba s predrasudom. Tako sam se ja odlučila sukobiti s ove dvije teme; jedna od njih je dublja i teža jer ju stavljam pod „Moj odnos s feminističkom književnošću kao i moj osobni odnos s feminizmom, te odnos s mojim ženskim i majčinskim bićem, a možda jednog dana spisateljskim bićem.“

Prvu predrasudu sam lako srušila. Pročitala sam predivno književno djelo Kristijana Novaka, Ciganin, ali najljepši , a zatim se zaljubila u Dubravku Ugrešić i Marinu Vujčić kroz Lisicu i Susjeda.

Kako se jesen približavala, odmicala sam se od hrvatske književnosti i odlučila sam se baviti feminizmom.

Prvo sam posudila djelo koje nazivaju „biblijom feminizma”, a to je Drugi spol. Velika, debela i teška knjiga koja mi, priznajem, nije baš legla. Najviše za to što mi te borbe nisu poznate, a nije mi odgovarao ni ton pripovijedanja, kasnije ću shvatiti zašto, ali tada sam samo mislila kako sam privilegirana i kako nemam ništa s „tim” i „takvim” feminizmom. Nisam se nikada osjećala potlačenom s očeve, a kasnije s muževe strane. Oba fakulteta koja sam pohađala i Socijalni rad i Predškolski odgoj na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti bili su pretežno „ženski fakulteti”. Socijalni rad nisam završila, ali Fakultet za odgojne i obrazovne znanosti je pun ženskih profesora, asistentica i studentica, kao i moje zanimanje, iako postoji legenda koja kaže da tamo negdje u Zagrebu postoji muška „teta” odgojitelj. U mojoj obitelji u kojoj sam odrasla omjer između muškaraca i žena je bio četiri prema jedan; majka, sestra i ja, i pas, kujica Lu. Netko sam tko je okružen ženama i pitomim muškarcima i svjesna sam da je to privilegija. Isto tako sam rođena u državi koja je već imala i premijerku i predsjednicu.

Tema feminizma je glasna već godinama, a sad pogotovo uz Me too movement i Hermione Granger tj. Emmu Watson. Osobno se često osjećam kao da nemam jasan stav o svemu tome i željela sam ga samoj sebi definirati. Iskreno volim imati stavove o aktualnim, društvenim temama. Ljudi bez stava su meni posve nejasni i puno se bolje slažem s onima koji imaju suprotni stav od mog nego li s onima koji ga nemaju uopće.

E sad dolazim do dana kada sam posudila Vlastitu sobu Virginije Woolf i Jane Eyer, C. Bronte.

Inače Jane Eyer sam čitala u srednjoj školi, ali velika djela književnosti treba čitati svakih nekoliko godina jer se odrastanjem i zrelošću mijenja i pristup djelu poput Ane Karenjine u koju ću se ponovno zaljubiti za deset godina, a možda i prije.

Djela koja će vam „promijeniti život“, stav, mišljenje, pogled na stvari, jako su rijetka, neki u njih i ne vjeruju, ali Vlastita soba je za mene upravo takvo djelo.

Virginija je velika intelektualka i „mislilica“, ali opet je mekana i živa, ženstvena, nježna i suptilna, racionalna i ranjiva. Ukoliko će netko pročitati ovaj tekst, predlažem mu da pročita Vlastitu sobu, a zatim Jane Eyer. Kao što veliki kuhari slažu platu okusa tako da se iskustvo jednog okusa nadovezuje na drugo, tako mi se čini da bi trebalo biti i s ove dvije knjige. Virginija u Vlastitoj sobi piše o C. Bronte, tako da je dobro da je čitatelj već upoznat s klasicima ženske književnosti, ali ostajem pri ovom redoslijedu čitanja.

U Vlastitoj sobi Virginija nas vodi kroz žensku književnost, ali i odnos prema ženi i njihovom stvaralaštvu kroz povijest, kao i kroz vlastite misli o spomenutim temama. Proplakala sam većinu knjige, knjiga nije dugačka, bilo je to jedno suzno popodne. Rečenice su zasijecale dubinu mog ženskog bića. Spoznala sam da iz nekog razloga u meni postoji sram spram moje ženskosti. Pokupljen tko zna gdje i kada. Možda baš kroz ženske likove opisane i opjevane muškim perom.

Sada kad sam majka dvojice sinova i kada je obiteljski omjer tri naprema jedan u mušku korist, moja ženstvenost mi je potrebnija nego ikad. Želim da moji dečki poštuju ženu, ne kao mistično biće već kao čovjeka.

Nakon što sam pročitala ove dvije knjige zapisala sam u dnevnik sljedeće:

„Čitala sam Virginiju i Silviju, čitala sam C. Bronte i bila sam Jane Eyer. Bila sam s tim ženama i bila sam žena. Prepoznala sam misli, riječi i osjećaje . Bile su njihove, bile su moje. Vidjela sam tamu, osjetila sam ju ispod kose na predjelu vrata. Bila je to ona tama koja i mene progoni, dobro ju poznajem. Njihova patnja je i moja patnja. „

Na kraju, iako je ovo nezavršena tema koja će rasti kako ja starim, za sada mogu zaključiti kako se više ne promatram kao žena nasuprot muškarcu, izvadila sam se iz te korelacije. Želim se promatrati kao žena sa svim svojim ženskim osobinama, kao čovjek koji je žensko, kao ljudsko biće koje je žena. Moj suprug nije moj neprijatelj, podčinitelj, on je moj partner u životu i na puno mjesta mi se dodirujemo i spajamo kao ljudi, kao osobe i kao bića, ali moja ženstvenost je moja stvar.

L.D.R.

Ps. Na tečaju pisanja upoznala sam Jelenu koja je prije nekoliko mjeseci napisala odličan tekst o bježanju od svoje ženstvenosti i dolasku u doticaj s istom, pa evo linka: http://www.samopozitivno.com/category/kolumna/4-minute-srece/?fbclid=IwAR0Xg1NhbBZuxNAr_xkmQujcSAo1UgHYtqSQMrhzGjqqaMFFxQWhbOjp5gU

 

vlastita-soba.jpg

Asos i ja

 

  Snijeg se blago prosipao iz narančastog neba. Hvatao se za krovove, ljubio grane stabala, lijegao na staze i ceste, uz nježno cvrčanje i oštri miris metala.

Sjedila je na prozoru, napetog izraza lica. Misli su pokušavale misliti o dnevnim zadacima, ali domisli su vršile pritisak s neurotičnim : „ Gdje je ?” „ Kad će doći?” Dođi, dođi, dođi…”

„Napokon!” Ugledala je poštara kao se vuče kroz snijeg. Zagrnula se dugom vestom, i trčećim korakom krenula niz stepenice.
”Dobar dan” .
”Dobar dan, evo tu potpišite. „
Dok je potpisivala primitak pošiljke krpenom papučom je ugazila u lokvicu otopljenog snijega na ulaznim vratima. Hladnoća joj je pomazila stopalo.
„ Doviđenja.” Okrenula se i potrčala natrag u stanu, u svoju jazbinu, gdje je toplo.
Asos pošiljku je rastrgala već na stubištu. Stigla je nova zimska garderoba, podsjećala je na već postojeću garderobu u ormaru, ali ova je bila svježa i nova. Crne hlače, crne majice. Ne postoji ništa ljepše od nove crne, toliko jaka, duboka, ugodna, kao nova koža, pomislila je.
L.D.R.
Naslov iznad ove ilustracije :

An illustrator who sees unique beauty in everyday life (mislim da savršeno odgovara ovoj vježbici)

79004dac61819657f42cd7043cb6d6a4.jpg

O pticama

O pticama

Sin i ja smo krenuli u knjižnicu i dok smo hodali ugledali smo pticu kako leti prema staklenoj zgradi. Stakleni prozori na toj zgradi reflektirali su izgled suprotne strane ulice, ptica to nije znala, zabila se i pala na stazu. Potrčala sam prema njoj sa željom da joj nekako pomognem. Nažalost, nemam čarobni dodir pa mi je predivni djetlić izdahnuo na rukama. Čini mi se da nikad u životu nisam vidjela djetlića, a evo ga sad, mrtav u mojim rukama. Bio je topao, gotovo vruć na mome dlanu i činilo se da će se oteti i poletjeti svaki tren. Moj maleni sin je inzistirao da ga ponesemo kući i brinemo se za njega. Morala sam mu objasniti da mu više ne možemo pomoći pa smo mu napravili maleni grob i zakopali ga. Bila sam poražena taj cijeli dan, doživjeh smrt ljepote, teško mi pade. Nitko ne razmišlja o pticama, pretpostavljam, kad su odlučili ostakliti zgradu nisu pomišljali koliko će ptica ubiti tim pročeljem. Ljudi su često u svojoj ekspresiji destruktivna i pogubna sila.

Ovaj događaj me podsjetio na čudesno iskustvo prije devet, deset godina. U zgradi u kojoj sam živjela na balkonu smo uvijek imali gnijezda lastavica. Lastavice su vrlo plaha stvorenja i uvijek se drže na sigurnoj udaljenosti od ljudi. Te jeseni naglo je zahladilo, zapuhali su nekakvi divlji ledeni vjetrovi, izašla sam na balkon i ugledala šćućurenu malenu lastavicu, promrzlu i jedva živu. Uzela sam ju u dlan i unijela unutra. Stavila sam ju u kartonsku kutijicu, no često mi je bila u ruci, nije se bunila, grijala se. Hvatala sam muhe, mušice pa i kućni pauci joj postadoše hrana, uz koju kap vodice. Nakon neka tri dana lasta je živnula, a ja sam ju pustila. Pred njom je bio dalek put u toplije krajeve.

Zima je prošla, stiglo je proljeće, zavladali su vedri i sunčani dani. Sjedila sam u dnevnoj sobi, kad sam začula nekakvo kuckanje o prozor, kuc-kuc. Ugledala sam malenu lastu, kuckala je kljunom po prozoru, gledala u mene i dozivala me. Izašla sam na balkon, a ona mi je sletjela na ispruženi dlan. Znala sam da je to ona moja lastica, došla mi se pokazati da je živa i zdrava, došla se zahvaliti. Plakala sam kao malo dijete, plačem i sada dok ovo pišem.

Koliko smo u današnje vrijeme otuđenosti od prirode zakinuti za ljepote i divote koje nam priroda i ta divna stvorenja mogu pružiti. Koliko mi je to iskustvo nahranilo dušu, otvorilo me za neke nove spoznaje. Trebamo čuvati život oko nas, njegovati ga, davati mu ljubav. Koliko brige oko stvari, mrtvih predmeta koji ti ne mogu uzvratiti. Gle, sve što u sebi ima živu energiju, može.

Tako dok se ovih dana u Osijeku borimo protiv sječe drveća koje nas opskrbljuje kisikom, čini ljeta podnošljivim smanjujući temperaturu i stvarajući hlad sjetimo se da je drveće dom tim čudesnim pticama, zanemarenim stvorenjima koja mogu puno dati nezahvalnom čovjeku.

L.D.R.

 

67082288_386819698612419_7273374726041370624_n

Čarolija pospremanja koja će vam promijeniti život

 

Marie Kondo

Čarolija pospremanja koja će vam promijeniti život

Marie Kondo je pronašla smisao u nečemu sasvim običnom, napornom i često svima mrskom. Pospremanje. Ne samo da pronašla smisao, već je pokrenula posao i trend, te je sada vrlo uspješna mlada žena. Kažu da je ključ uspjeha ponuditi ljudima rješenje za nešto što im doista treba.

Korisni savjeti za uređenje prostora, zanimljive i neobične metode, plus malo istočnjačke filozofije i dašak japanske kulture te se dobije svjetski besteler prodan u 3 milijuna primjeraka.

Knjiga je zanimljiva i korisna te se lijepo uklopila u sve ono čemu razmišljam i čemu težim, a to je traženje svrhe i radosti u svakom danu. Osobno nisam ljubitelj filozofije, smatram se praktičarom, volim kada mi se konkretno objasne koraci, načini, metode koje mogu brzo i lako iskušati.

Marie, iako pospremanju pristupa filozofski i psihološki, daje nam vrlo konkretne primjere i metode kako se knjiga razvija.

Evo nekih zanimljivih citata :

„Iznimno je teško promijeniti životne navike stečene tijekom mnogo godina. Ako nikada niste uspjeli održati pospremljeno stanje, bit će vam gotovo nemoguće razviti naviku pospremanja malo-pomalo. Ljudi ne mogu promijeniti svoje navike bez prethodne promijene načina razmišljanja. A to nije lako. Naposljetku, prilično je teško upravljati vlastitim razmišljanjem. No, postoji način da drastično promijenimo svoj način razmišljanja o pospremanju.”

„Slično tome, kad dovedete svoj prostor u red, svladat će vas potreba da to ponovite. A za razliku od meditacije pod vodopadom, ne morate prelaziti dug put po zahtjevnom terenu da biste to postigli. Isti učinak možete uživati u svom domu.”

„ Moj je kriteriji za odlučivanje koje ću predmete zadržati zapravo osjećaj ushita i radosti kad ga dodirne. Predmeti za koje se ne možemo natjerati baciti ih čak i ako ne bude radost. Istinski su problem.”

„Ako želite nekom nešto dati, ne prisiljavajte ljude da bezuvjetno uzmu i nemojte im nametati osjećaj krivnje. Moramo biti obazrivi prema drugima pomažući im izbjegavati teret posjedovanja više nego im je potrebno ili više nego što mogu uživati. „

„ Uvjerena sam da će vam uvođenje reda u kuću pomaći pronaći misiju koja vas dira u srce. Život doista počinje kad uvedete red u svoju kuću.”

 

 

ČAROLIJA-POSPREMANJA-KOJA-ĆE-VAM-PROMIJENITI-ŽIVOT-naslovnica (1)

 

 

Snaga u slabosti…

65627827_476980639735651_4083542875109851136_nJesi li jak ili slab ako sam sebi priznaš kako nešto ne možeš umjesto da nastaviš destruktivnim putem samouništenja, jesi li slab ili jak?

Vječni izvor svih zala, mentaliteta ovih područja gdje živimo, jest uzrečica „ što će ljudi reći”. Ljudi su uništili, razorili svoje potencijale zbog toga „što će ljudi reći”. Osobno poznajem ljude koji su zbog „što će ljudi reći”, napravili od svog života apsolutnu tragediju krivim izborom bračnog partnera, a samim time su i jednu sljedeću generaciju poprilično upropastili.

Ne znam jeste li se ikada našli u situaciji da je sve u vama vrištalo „Neee!!!” , iako se nešto činilo posve razumnim ili logičnim.

Jednom dok sam čekala da mi fotograf izradi fotografije otišla sam u pekarnicu, koja je imala i stolove te se nešto moglo popiti i pojesti stojećki. Željela sam „ubiti” pola sata i pojesti neko bezoblično pecivo. Umjesto toga iz tko zna kojeg razloga, žena koja je tamo radila mi je u tih pola sata ispričala cijeli svoj život, svu njegovu muku i patnju.

Pitala me je zašto joj je Bog dopustio da se uda za krivog čovjeka? Tokom razgovora je priznala da je sve u njoj vrištalo i udaralo na dan vjenčanja, njezina unutarnja osoba je vikala NE, ali ona nije slušala. Rekla mi je: „Ja sam dobra vjernica i molila sam Boga da me spriječi da se udam za Marka , zašto Bog nije poslao munje i gromove?! „

Rekla sam joj: „Draga djevojko, jako mi žao što si propatila, ali taj osjećaj , taj osjećaj ti je bio munja i grom.”Trebala je biti hrabra i otkazati vjenčanje, ne mariti za „ što će ljudi reći” .

Muž ju je par mjeseci nakon vjenčanja ostavio i napravio bebu drugoj ženi s kojom sad živi.

I što sada ona ima od onih „ljudi koji bi nešto rekli” da je otkazala vjenčanje. Apsolutno ništa. Ohrabrila sam ju koliko sam mogla, uzimajući u obzir da ju prije pola sata nisam poznala, a nakon tog susreta ju više nikad nisam vidjela. Rekla sam joj da bude hrabra, da je mlada i da stigne svoj život ponovno izgraditi.

 

Dolazim do onoga o čemu cijelo vrijeme razmišljam: Preuzimanje odgovornosti za svoj život. Odrasli ljudi preuzimaju odgovornost, ne skrivaju se iza tuđih leđa,očevih leđa i majčinih sukanja, predrasuda, ogovaranja. Najvažnije: oni ne krive druge! Ne krive svoje roditelje što su im dopustili da prekinu klavirsko školovanje, jer bi sad sigurno bili vrhunski pijanisti, da su samo mama i tata bili uporniji s tim satima klavira, ili „da me nisu toliko tjerali da učim sad bih imao pet fakulteta.” Odrasli ljudi ne krive Boga što nije poslao munje, oni su svjesni da je Božji glas onaj glas koji nas treba voditi unutar nas. Samo se trebamo umiriti i stišati vanjsku buku da ga čujemo.

Još jedna jako važna stvar. Priznati da nešto ne možeš ili ne želiš, jer i ne želim, je u redu. Odrasli također imaju pravo željeti i ne željeti. To je u redu. To je jakost u slabosti. Samo zato što trenutno nešto ne možeš , ne znači da će to tako ostati i da nikad nećeš moći. Zato sve ono što mogu, a da ostajem pri tomu normalna i zdrava, ću napraviti i gledat ću kako mi se snaga obnavlja, to će me hrabriti i ja ću rasti.

Umjesto da mi snagu i energiju krade ono što trenutno ne mogu i ne želim.

LDR

Da mi je dolinom smrti proći zla se ne bojim…

Iskreno vise se bojim jesam li živjela, ispravno,kako sam provodila dane,tjeskobno i u brizi glave zabijene u pijesak. Nakon nekih iskustava shvatiš da mi stvarno jesmo kao trava, danas si zdrav, a već sutra ti život može biti u opasnosti. I onda u tim čekaonicama,bockanjima, testiranjima krene ta retrospektiva. Jesam li živjela u sadašnjosti ili budućnosti. Budućnost je sklizak teren, sadašnjost je tu i moja djeca me gledaju sada,trebaju sada .Pasanac_3..

Dugo nisam bila sudionik svog života. Pasivna žrtva kojoj se stvari događaju, život se događa i zove me, ali sam ja često izvan dometa. Kad prebrodimo neke teške trenutke ili situacije postoji opasnost da ništa ne naučimo, ne postanemo čvršći ili jači već nam to ostane samo trauma, a mi sami poprimimo sindrom žrtve. I sve što dotakne to bolno mjesto automatski aktivira ulogu žrtve.

Tada se poput pasanca zarolamo u pasivnu kuglu i čekamo da napad prođe, ali problem je što tako prođe i život . I onda se nađeš na mjestu koje ne poznaješ jer si se do njega dokotrljao kao ta kugla. Ne sviđa ti se, ne razumiješ ga i ne osjećaš ga svojim. „ Moj život nije moj” , ima li što gore?!

Vjerujem da nema. Male dnevne pobjede, usmjeravanje energije na produktivne stvari, zahvalnost i mir na kraju dana. Ozdravljenje je holistički proces uvijek se u to nanovo uvjerim. Zdrav duh, zdravo tijelo.

Ljubav ili strah

Ljubav ili strah

Zašto se toliko često okrećemo strahu kao vodilji, kada to trebaju biti ljubav i vjera. Moje srce je puno ljubavi prema mojoj obitelji i prema ljudima koji su mi pokazali ljubaznost i prijateljstvo. Kako to da mi ostaje toliki postotak srca i dalje napunjen strahom. Ponekad, baš zbog te ljubavi, bojim se da je ne izgubim. Kad gledam svog sina kako spava osjećam toliku ljubav da me na trenutak probode bol. Zatim se strahovi i brige počnu kovitlati i uzburkavati. Počinjem razmišljati o tome jesam li dobra majka, brinem o tomu koliku je količinu hrane pojeo taj dan i je  li hrana dovoljno raznovrsna, unosi li dovoljno vitamina u organizam. Brinem zato što ne izgovara ponekad početna slova riječi, brinem što ima ravna stopala….Brinem, brinem i brinem. Najviše se pak brinem da ne prenesem svoje strahove na njega. Želim da zauvijek bude bezbrižan, veseo i nevin. I ne želim da me gleda kako plačem. Ponekad sjedim pokraj njega, igramo se kockicama, a on mi odjednom kaže: „ Mama, dođi“, a ja zbunjeno odgovaram da sam tu pokraj njega. Istina je da sam odlutala, u novi dan, u obveze, a on to vidi, on želi da budem tu i sad, u trenutku.

Život je borba između ljubavi i straha. Važno je voljenima dopustiti da nas vrate u trenutak, vrate u život danas. Kad sam bila tinejdžer mama mi je često upozoravajuće govorila kako je srce varljivo. Htjela je da budem oprezna komu ću ga dati. Isto tako je govorila i kako je srce izvor života. Srcem živimo, ono nas pokreće. Punimo srce ljubavlju, vjerom i nadom, pa će strah tako imati smanjeno mjesto u tom izvoru života. c6752ecf3f8ffbeca9d51e10933521de

Moj muž

Moj muž me često nasmijava, ali najsmješniji je kada se to ne trudi biti, kada mu se stvari jednostavno događaju. Jednom prilikom sam mu napravila topli sendvič, čim ga je zagrizao, jauknuo je , a  i iz usne mu je potekla krv. Naime, moj muž je možda jedina osoba na svijetu koju je ugrizao kruh.  Krvava borba hrabrog čovjeka i  ratobornog sendviča  ipak je završila pobjedom čovjeka, nokautirao ga je  u samo tri zalogaja.

Moj muž je bio dječak kada smo se oženili, a sada je muškarac. Hrabar je i snažan, ali i nježan i brižan otac. On izmišlja i pjeva pjesme našemu sinu kako bi maleni utonuo u san.

Moj muž  ljubav izražava djelima i blagošću, neće mi pisati pjesme, ali vidi sve moje potrebe. Ako sam umorna, omogućit će mi vrijeme samo za mene, vrijeme odmora, ako sam nervozna i  gladna pribavit će mi divovsku šniclu iz obližnjeg restorana. Ako sam tužna priredit  će nam filmsku večer ili predložiti odlazak u kino ili na bazene. Vidi me i misli o meni.

Moj muž me je  naučio i spremati. Za ženu je dobio malu , sanjarenju  sklonu djevojčicu, koja se ponekad izgubi i ne vidi stvari oko sebe. Pažljivo, bez grubosti , uz zabavu i ples pokazao mi je kako treba kuhinja zablistati redom, kako na policama tako i u mojoj glavi.

On je imao dvadeset četiri godine, a ja dvadeset kad smo se oženili. Odgojili smo i podigli jedno drugo, a sada, sedam godina kasnije odgajamo i podižemo malenoga dječaka.

Moj sin je sretan dječak jer ima oca koji se bavi  njim, uči ga, mazi i ljubi i vodi liječniku kada je bolestan. Rekao mi je : „ Ja mislim da tate trebaju voditi bebe doktoru na cijepljenje, mamama je to prebolno , a beba će biti hrabrija ako je tata s njim“. Bio je u pravu, sin je svako cijepljenje vrlo lako podnio, a pedijatrica je rekla da je on prvi tata koji je sam doveo bebu na cijepljenje.

Moj muž je moja stijena i moja ravnoteža. On je i pizza majstor i glazbenik i umjetnik i učitelj, ali i informatičar i soboslikar, postavljač gipsanih zidova, majstor za perilicu, sifon… Primijetivši moje sivilo raspoloženja,  razmjestio je namještaj u dnevnoj sobi  tako da mi postavi stol na svjetlo, uz prozor.

„ Sada možeš u miru pisati i čitati,  lakše će ti biti kada više svjetla prodire u sobu“.

Mogao bi  biti i dizajner interijera kao ona dvojica stručnih blizanaca s televizije što uvijek nabiju dodatne troškove zbog loših cijevi ili azbesta. Pravi je renesansni čovjek, i iz svake situacije i svakog posla on izvuče najbolje, ostane pozitivan, uhvati se za dobro.

Smatra kako žene misle da žele muškarca koji će im stalno ugađati, gledaju serije pa se onda zaključaju u kupaonicu i  plaču što im njihov muž ne donosi cvijeće svaki dan i ne pjeva serenade. Kaže mi: „ Da sam ozbiljno shvaćao tvoje želje, svaki tjedan bismo se našli  u drugoj državi, uglavnom bez novaca i izgubljeni“. Što je istina, ja svako malo pronađem savršenu zemlju koju bismo se trebali odseliti.

Odlučan je i uvijek  zna što hoće. Kada smo  se upoznali, bili smo još djeca, ja sam imala trinaest, a on sedamnaest godina i  tada smo bili u našoj prvoj vezi, nije dugo trajala zbog tadašnje razlike  u godinama, ali smo ostali prijatelji, čekao je da odrastem, i da budem spremna za ljubav.  Kad smo oboje bili na faksu, rekao je, to je to, sad smo  zaručeni.Za godinu dana smo se i oženili.

Svaku večer se pomoli za mene i sina, zahvali Bogu što nas ima, te zatraži vodstvo i mudrost za dane što stižu.

20170701_131913

Kako sam postala majka

Kako sam postala majka

Sjećam se kad sam te prvi put ugledala. Stavili su te na moj trbuh, koža na kožu i iako sam prije par trenutaka mislila da ću umrijeti te sam, čini mi se,  čak i prošaptala „Umirem “, kako sam  te gledala bol je nestajala. Bili smo oboje zbunjeni, gledali  se i pitali : „Što sad?“ „Tko si ti, tko sam ja?“. Ti si se u svojim prvim trenutcima pokazao kao snalažljivi mali borac,  pa si odmah pronašao mamine grudi i počeo sisati. Kad su te uzeli na vaganje, pronjuškao si prostor  oko babičinih grudi te si ju time nasmijao toliko da je zaključila  kako si pravo muško. Tri dana u bolnici stalno sam plakala. Emocije su se toliko kotrljale i valjale u meni da su suze samo curile (ostatci plodne vode, možda). Osjećaji  straha,  ljubavi, čuđenja,  divljenja, zahvalnosti  Bogu što si zdrav, što je sve dobro prošlo, osjećaj zabrinutosti, hoću li se znati brinuti za  tebe kad dođemo kući. Hoću li biti dobra majka? Kada sam došla kući emocije i pitanja su se stišala, a ja sam prionula na posao i  na testiranje vlastite izdržljivosti npr. koliko mogu izdržati  bez sna i koliko mi kosa može biti masna.

Od toga dana prošlo su dvije godine i par mjeseci. Zdrav si, živahan i veseo. Naš mali stan, mama i tata su tvoj svijet, a ti si naš svijet. Više se i ne sjećam života prije tebe, a kada spavam vodim te sa sobom čak i u svoje snove. Možda bih ponekad voljela imati  više vremena za  sebe, ali istina je da kad sam ga imala, moje srce je bilo prazno, a sada je puno i gori životom i borbenošću zbog tebe i za tebe.

LDR

IMG_20150409_172727

 

 

Voli te mama

Crtica iz djetinjstva

Crtica iz djetinjstva ili kako sam otkrila da sam „zločesta“

Majka joj je rekla da ni slučajno ne dira svježe obojanu prozorsku dasku. Naravno da joj od tog trenutka nije bilo ništa preče ni draže od prilike da umoči svoju rukicu u boju. Trag u vremenu. Majstor je nadgledao prozor i upućivao joj upozoravajuće poglede. Zbrisala je žurno u drugu sobu, te pokušala pronaći nešto za igru. Prozorska daska ju je zvala, mogla ju je jasno čuti. Ušuljala se, srce joj je glasno lupalo. Paf!  Stisnula je svoj dlan u boju, a zatim je uslijedio drugi paf, po guzici. Mama se našla iza nje baš u tom za nju pobjedonosnom trenutku. Uslijedila je bujica prodika , „Vrijedilo je“, pomisli tiho u sebi.

dlan